Studenti učesnici projekta: Radović Kristina, Konatar Anja, Betić Lazar, Petričić Luka, Krivokapić Bojana, Radulović Irena, Radanović Jelena, Marković Jovana, Heldić Benjamin, Beganović Sanel , Stanović Divna, Luboder Ahmed, Doderović Milica, Jolović Tijana, Feka Arijeta, Rabrenović Ivana, Rabrenović,  Raković Anđela. Fatić Vladimir, Božanović Dušica, Mulić Elma, Šćepanović Branislav, Jovović Ana, Pavićević Anđela, Čobeljić Aleksandra, Popadić Marija, Junković Kristina, Ostojić Tijana,  Rakočević Jelena,  Stazilova Eva, Muratović Melisa, Jovović Ana, Hadžibegović Lejla

Kontinuirana angažovanost studenata Arhitektonskog fakulteta, dodatno inspirisana aktuelnom izolacijom, imala je, između ostalog,  za rezultat razvoj inovativnih koncepata i modela života u zajednici, sa brojnim implikacijama u kontekstu proširenog društveno-kulturnog razumijevanja.

Na predmetima Urbanističko projektovanje 1 i 2, koji vodi doc.dr Svetlana Perović sa saradnicama mr Jelenom Bajić Šestović, mr Nevenom Mašanović, mr Marijom Ćaćić, mr Slađanom Lazarević i Bojanom Raspopović, studenti treće godine Arhitektonskog fakulteta predložili su raznolike modele budućih vertikalnih formi zajedništva.

Početno postavljeni opšti zadatak: Transformacija neaktivnog industrijskog nasljeđa Crne Gore po principu vertikalnog urbanizma, ispostavio se kao vrlo inspirativan za studente. U procesu predlaganja novih koncepata, studenti  su se  oslanjali  na aktuelnu temu Bijenala arhitekture u Veneciji: Kako ćemo živjeti zajedno?, zatim "transaktivnu prostornu percepciju", transaktivno nasljeđe, levitaciju, vještačku gravitaciju, različite urbane teorije i integraciju različitih disciplina, upotrebu naprednih digitalnih programskih alata i tehnika, ugrađujući inteligentne tehnološke potencijale, za nove aktivne forme zajednistva, koji podrazumijevaju i opstanak u radikalnim neplaniranim okolnostima, poput trenutne globalne izolacije. 

U nastavku slijedi kratak presjek nekoliko konceptualnih studentskih rješenja.

Hologramski grad_Holo city

Divna Stanović, Ahmed Luboder

Da li ste nekad zamišljali život u gradu u kojem nije potrebno izolovati se od opakih virusa? Gradu koji može opstati u bilo kojim uslovima, bilo gdje, pa mozda čak i u svemiru. Da li spoj tehnologije i savremene urbane teorije to može omogućiti? Dimnjački kanal fabrike 19.Decembar poslužio je kao osnova za razvoj  ,,Hologramskog digitalnog grada’’ sa transaktivnom arhitekturom kao polazištem istraživanja. Inspirisani ,,City in the air’’ - arh. Arata Isozaki 1960, koji je smišljen  u vidu kapsula suspendovanih u vazduhu preko cilindirčnih i modularnih megastruktura omogućavajući širenje i reorganizaciju urbanog prostora, predložen je novi koncept zajedništva.  Predloženi grad se neprestano mijenja, bez ograničenja. Život u zajednici se odvija u grad-objektu, kroz formu digitalnog drveta. Sastoji se od glavnog energetskog kanala koji je izvor njegovog funkcionisanja, koncentričnih krugova - javnog sadržaja, kao i latica-kapsula koje predstavljaju stanovanje. Kompletnu formu pokriva višenamjenska hologramska membrana u vidu lebdeće mrežaste strukture. Pored zaštitne funkcije, ona ima ulogu prilagodjavanja u različitim prostornim i temperaturnim uslovima pa čak i onim ekstremnim, poput života u svemiru. Leteći automobili, drveće vještačke tehnologije ili specijalni dronovi koji prenose dnevne novosti - samo su neke od brojnih mogućnosti koje nudi tkz. ,,Holo City’’.Transaktivna memorija čini ključ njegovog napredovanja. Prema Vagneru, transaktivna memorija je kombinacija znanja pojedinca i zajedničke svijesti. Ona je izgrađena na razlici izmedju unutrašnjeg i ekspresivnog kodiranja memorije. Upravo zbog navedenog, pridaje se veliki značaj nasljeđu koje ne smije biti odstranjeno iz ljudskog sjećanja. Memorija u vidu holograma, oživljava informacije, spašava od zaborava.

Roj

Ivana Rabrenović, Stefan  Rabrenović, Anđela Raković

Polazišna platforma za koncept novog grada je fabrika celuloze u Beranama, industrijsko nasljeđe oivičeno rijekom Lim.  Centar i simbol novog grada je visoka, prozirna struktura, prožeta zelenilom, u kojoj se čuva betonski dimnjak koji je bio simbol nekadašnje fabrike.  Centralni fokus u gradu je agrokulturna i istraživačka komponenta. Pretpostavka da će sve brži razvoj tehnologije i nauke omogućiti da levitacija bude dovoljno istražena oblast koja će omogućiti drugačiji način gradnje, koji osim toga što nema potrebu temeljenja objekata omogućava da se svi objekti pokreću i prate osnovni izvor energije, Sunce. Djelovi strukture bi bili u neprestanom kretanju, nalik na ROJ. Ovaj vid kretanja bi istraživačima u laboratorijama omogućio da tokom cijelog dana prate sunčevu svjetlost, a stanovnicima u stambenim jedinicama pruža mogućnost  integrisanja sa ostalim jedinicama, kao i prostor za odvajanje od svih i pronalaska mira. Svjedoci smo sve bržeg načina života. Zajedno smo na istom prostoru, ali otuđeni i rijetko usmjereni jedni na druge. Da li je to jedini način života zajedno? Posmatrajući ROJ primjećujemo da se on neprestano kreće i zapravo oponaša ljudski način života. Vjerujemo da stvaranjem „brzog“ grada, stanovnicima omogućavamo prostor da uspore i pružimo im više vremena da se usresrijede jedni na druge i na taj način žive zajedno. Energiju za život stvaraju zajedno i jedino tako grad može funkcionisati.  Novonastala situacija u svijetu nas je podstakla na razmišljanje o našem gradu i kako bi to uticalo na stanovništvo u Roju. Kako je sam grad zamišljen da funkcioniše kao samostalan organizam ne bi imao potrebu za resursima iz drugih područja. Mogućnost da se i u standardnim oklonostima stambena jedinica može odvojiti i izolovati, u ovoj situaciji ima još veći značaj.

City of Terra

Lazar Betić, Luka Petričić

Vizionarski urbanizam se u suštini bavi predikcijom budućnosti. Projekat se bazira na utopijskom, radikalnom razmišljanju o budućnosti u slučaju katastrofe, a inspirisan je krajnjom zabrinutošću za eskalacije tenzija u cijelom svijetu. Vizija ovog projekta se veoma lako može prenijeti i na aktuelizovano pitanje  virusa COVID-19,  kao doslovnog grada karantina ili grada gdje bi se sklonili ljudi  u cilju spasavanja života. U slučaju da dođe do katastrofe, na primjer usljed trećeg svjetskog rata, stanovništvo bi spas moglo da nadje pod zemljom, što jeste motiv promišljanja otkad postoji urbanizam. Baveći se ovim projektom na nivou Crne Gore, nameću nam se tri jedinice, po jedna za svaku regiju u Crnoj Gori, sa mogućnošću dodatnih postrojenja, tako da se dobijaju tri međusobno povezane strukture kao jedinstven urbanistički koncept Države u ovakvim scenarijima. Tačke postavljanja ovih struktura se kreću isključivo iz brownfield zona, a njihova veza se održava podzemnim komunikacionim tunelima. Na nivou jednog grada bi se našle tri strukture od kojih svaka može da primi 20 000 ljudi, a od kojih svaka ima sopstvene pogone za preradu energije, vode i hrane, kao esencijalne uslove za održavanje života u podzemnom gradu. Sagledavajući kompleks u cjelini, angažovana su četiri nivoa od kojih svaki nudi svoj sadržaj. Prva dva nivoa su namijenjena stanovanju, dok je treći nivo namijenjen javnoj upotrebi, a četvrti predstavlja jedinstvenu površinu parka. Stanovanje se grupiše u modularni cjelinama koje su maksimalno racionalizovane sa mogućnošću dogradnje montiranjem dodatnih elemenata. Na prva dva nivoa je parametrijski dizajnirani plašt koji na jedinstven način obavija cio prsten, a samim tim kreira atmosferu u toj strukturi, gdje se kretanjem kroz paramterijski dizajniranu opnu koja interaguje sa ljudima, mogu svakodnevno  istraživati razni oblici javih i privatnih prostora koje ona pravi i koji nude razne sadržaje. Takođe, u svrhu horizontalnog saobraćaja na nivoima prstenova sagrađen je interaktivni paviljon koji ima namjenu neke vrste stanice za automatizovana vozila koja bi orbitrirala tim prstenovima. Kako je zelenilo krucijalno za održavanje dovoljne količine kiseonika, ono se postavlja na svakom nivou u što većoj količini na javim prostorima, pa i na krovovima modularnih elemenata stanovanja. Takođe, najveća koncentracija zelenila jeste u centralnom jezgru koje samim tim postaje jezgro života za ove gradove. Samo jezgro takođe služi za vertikalno komuniciranje između prstenova pomoću liftovskih komunikacija. Izvjesno je da bi novi grad mogao da funkcioniše u budućnosti, kroz upotrebu i razvoj naučnih dostignuća, tehnologije i automatizacije.

Nojeva barka

Vladimir Fatić, Dušica Božanović

Nojeva barka je plutajući, samoodrživi i autonomni grad za 2500 stanovnika. Oblik žičane lopte daje povoljnu mogućnost lakog kretanja po vodi. Grad se nalazi na otvorenom moru, površina platforme je skoro u potpunosti obogaćena zelenim površinama, koje imaju različite nadmorske visine i okarakterisana je dinamikom terena upravo zbog osjećaja monotonosti koju može izazvati dugo provođenje vremena na otvorenom moru. Porast nivoa mora prouzrkovan klimatskim promjenama predstavlja ozbiljan problem sa kojim ćemo se u skorijoj budućnosti. Cilj je oformiti kompoziciju koja će predstavljati spas u slučaju potopa sa razvijenim mehanizmom sakupljanja otpada ispod vode. Što znači da grad ispod vode razvija jednu potpuno novu industriju koja će funkcionisati po principu direktnog usisavanja otpada iz mora i njegovom daljom preradom. Od sakupljenog otpada bi se proizvodili elementi koji bi služili za održavanje grada u vidu materijala od kojih bi se pravili mobilijari za sjedenje i kao završni elementi fasada. Ljudi će imati mogućnost da žive u ekokapsulama koje se održavaju same koristeći snagu vjetra, sunčevu energiju i sakupljanjem kišnice. Kapsule po potrebi i u zavisnosti od želje korisnika mogu da se kreću po konstrukciji i da same biraju napovoljniji položaj u zavisnosti od snage vjetra ili sunčeve svjetlosti. Na ovaj način lako mogu da se spoje dvije kapsule i da od individualnog stanovanja dobijemo jedan novi oblik kolektivnog. Kapsule za stanovanje imaju sposobnost da obiđu svu površinu sfere, kao i njenu unutrašnjost, takođe imaju mogućnost integrisanja, širenja i skupljanja. To zapravo čini jednu živu strukturu koja konstantno ,,pulsira“, kreće se i mijenja oblike,nikad nije ista što je čini jako atraktivnom i dinamičnom.  Stanovanje je podjednako raspoređeno po obodu i unutar sfere, koja je ušuškana među zelenilom. Unificirane kapsule se sastoje iz tri nivoa: dnevne zone, noćne zone i dijela za rad i razonodu. Korisnici takođe raspolažu  slobodnim prostorom koji mogu obogatiti sadržajem kojim žele, bilo da je u pitanju organizacija ateljea, muzičke prostorije ili rekreacije. Koncept kapsule za stanovanje se može primijeniti i na trenutnu situaciju, život usljed globalne epidemije. 

Pripremila, 

doc.dr Svetlana Perović